Srna...biti lovina
28.06.2007., četvrtak
Ode i Tadija!
|
Već neko vrijeme osjećam nostalgiju za ovim poljima. Al' se ipak ne vraćam. Tu i tamo navratim. Danas mi je nekako spontano došlo da poćirim. Sjetih se Tadije, pa pomislih zar mu nisi dužna riječ-dvi za odlazak?! I doista jesam. Prvo što mi je palo na pamet prateći komentare na njegov odlazak su njegove Srebrne svirale koje dobih od Mrguda. Čula je na radiju da Tadija na Interliberu dijeli autograme. Odmah se sjetila mene. I zakašnjelog rođendarskog dara. Međutim, kad je došla tamo, Tadiju su ispričali, nije mogao doći, samo su Srebrne svirale stigle. Kupila mi ih je. Bez obzira što nisu posvećene. Zaklela bih se da je sama napisala posvetu. I pogriješila. Neoskvrnute su. Tek sad to uočih. Ipak, na 9. stranici nalazim nešto što će utažit moju današnju žeđ:Zašto pišem? Nije tako jednostavno da se kaže. Zbog moranja, vjerojatno, zbog potrebe da se nastavim i poslije smrti, da ostavim znak o sebi; da otkrijem svoje trpnje i tihe radosti nepoznatima, i današnjima i sutrašnjima, i da ih možda utješim, razveselim prijateljskom riječi. (Dragutin Tadijanović, Zagreb, posinac 1957.) Ode Tadija svojoj Jelici. |
06.02.2007., utorak
Sanjala sam da si me poljubio...
|
Sanjala sam da si me poljubio... Ima tome već nekoliko dana. I u snu sam bila ona prava ja. Čudila sam se što ti se događa. I nepomično sam stajala. (Rekoh, prava ja.) Vozili smo se u busu. Putovali u nepoznatom smjeru. (Zaklela bih se da se ljuljala cijela ulica.) Prestravljena sam se probudila. Kao da si me u snu ubio, a ne ljubio. Čak ni zaspat nisam više mogla. Jer java mi se činila strašnijom od sna. Ti u snu, Freud na javi! Noćas sam sanjala kako lovim dvojicu ubojica. Dvojica ubojica u snu, a Freuda nigdje na javi! Gore je što si me ljubio, nego da si me ubio. Freud u meni danas spava snom pravednika! |
05.02.2007., ponedjeljak
In memoriam Slavko Mihalić (1928. – 2007.) i ne samo njemu...
|
ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO Tu negdje svijet se dijeli na dvoje poput prerezaane naranče U ovaj dan kada odlučujem i ja sam dvije polovice Jednu sam odbacio; no koliko je ova druga meni dovoljna I što to u meni panično zaklinje kada je odluka neopoziva Dva svijeta; kako golem teret za ova slaba leđa Jedva još strepim za tebe razdijeljeni svijete, ti si jeza u mojim venama Ja ne sumnjam: nikada ništa nisam učinio slučajno No tko bolje poznaje okus poraza od Pobjednika Zapravo je sve što se od mene traži manje od moje volje Ona prava čuda dogodila su se u mojim prstima ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO, zašto to zvuči kao pogrebna glazba? U svojem užasu ja sam grana koja se sprema procvasti Slavko Mihalić Danas sam na Vijestima čula da je prešao rijeku. Odmah sam se sjetila onog što me veže uz njega. ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO. I On i Ja smo bili taj Čovjek. Odmah mi se pred očima odvio film onog što se zbilo prije 6 godina na Maturalnoj večeri jedne generacije, moje generacije. Razrednica nas je po tko zna koji put iz tko zna kojeg razloga odlučila podučiti onoj lekciji da te svatko može iznevjeriti! Najvjernije je sama utjelovila tu ulogu ne pojavljujući se i ostavljajući nas same. Budući da smo tu mogućnost i sami danima naslućivali njenom B-fazom (tako ju je ona zvala) spremali smo najneobičniju ispriku. Umjesto pjevanih "vrabaca" spremali smo joj govor koji sam ja trebala pročitati. Uz govor ja sam predložila i čestitku-ispriku. 999 ždralova... kao čestitka za sreću u stilu Sadako hoće živjeti... i još jedan papirić i upute kako napraviti 1000-ti... uz prigodne želje naravno. Izrađiavli smo ždralove u školi tjedan dana, profesori su nam dopuštali, a neki čak i pomagali. Nisu mogli razumijeti otkud zahlađenje odnosa budući da smo uvijek bili uzorni u svemu. Nismo ni mi, ali smo se svejedno trudili izgladit situaciju. Ždralove smo upakirali u neku umjetničku instalaciju od žice i celofana. S govorom smo ipak imali više problema. Mrgud i ja smo pokušali slažući tuđe stihove u priču našu, ali su ga jedni ocjenili prelakim, a drugi preteškim pa smo odustali o njega dok me u srijedu tog velikog tjedna oko 21.00 sat nije nazvala jedna maturantica da joj izdiktiram govor budući da ga moraju imati istipkanog i uređenog za predaju na večeri naslovniku. Rekli su joj da ga ja imam. Zamolila sam je da nazove za par minuti dok se konzultiram. Nazvala sam razrednu Šeficu utjelovljenu u osobi najbolje učenice i zavapila... što ćemo?! Muk tamo... muk ovamo. Sestra mi je dodala fasciklu sa stihovima. Prebirali smo po njoj, a onda je ona izvadila Mihalićevog Čovjeka koji je odlučio. Instinktivno sam počela čitati u slušalicu Šefici i nakon Mihalićevog kraja dodala onaj iz govora od prije par dana, govora sklepanog od stihova. Šefica je rekla da je odličan i da joj je došlo plakat. Maturantica koja me nazvala za 10-ak minuti je rekla da je proplakala... baš kao i nekoliko profesora te za maturante najvažnije večeri, večeri na koju Ona naravno nije došla. Večeri u kojoj nam je zabranila da joj pročitamo "vrabac" po prijateljici i kolegici, večeri u kojoj su još neki tražili da poštujemo njenu želju. Budući da ona nije poštovala našu želju da dođe, a koju smo joj izrazili telegramom kojim smo joj poželjeli brz oporavak kako bi nam se pridružila na Maturalnoj večeri, oporavak od "bolesti" koja ju je snašla tog utorka ili srijede, a koja je potrajala još 2 tjedna kako bi izbjegla sučeljenje s nama nakon svega. Prekinuli smo protokolarni program nakon što su se svi izredali, a nakon što je nas preskočilo, uz najavu naše voditeljice, razredne kolegice i izišli na scenu. Njih 30-ak stajalo je iza mene, a ja ispred mikrofona. Svi dotjerani i besprijekorno odvažni stajali smo previše ozbiljni za svojih 18. ili 19. godina koliko smo ih tada imali. Srce mi je tuklo luđački, al' sam ipak počela svoju litaniju. Iako je za mene svijet tad zamuknuo, uspijela sam uočiti trenutak kad se pozadinska buka utišala i nastupio muk. Tad sam shvatila da čuju ono što smo željeli reć. Cijelo sam vrijeme vrlo ozbiljno gledala u kameru želeći ostaviti direktan trag na onu koja nije tu, a iza kamere me je pratio znatiželjan pogled jedne znatiželjne Face koji je ostao samo to unatoč nijemim pokušajima drukčijeg obrata situacije (ali to je za neku dugu priču). Iako smo se osjećali moralnim pobjednicima, gorak okus u ustima je začinio tu večer i to je nešto što se tek tako ne zaboravlja. Nakon takvih uvreda mene uvijek muči kako opostiti i nastaviti dalje, znam da zaboraviti ne možeš?! Na isto se ne možeš vratiti, jer se nešto nepovratno promijenilo. Nekoliko puta sam bila u teškoj situaciji takvog premišljanja. Najmanje je boljelo kad sam opraštala i nastavljala kao da se gotovo ništa nije dogodilo (uz par riječi obrazloženja tada ili naknadno). Boljeli su i kurtoazni odnosi, ali ne kao što je poražavajuće boljelo kad sam prekidala odnose, čak i s onima koji mi nisu baš bili bliski ili dragi. Ali najviše me boli danas... Grižnjom savjesti me boli... Što jučer nisam uzvratila pozdrav bliskoj osobi koja je uvrijedila nekog meni ipak mnogo bližeg. Već danima me muči mnoštvo problema i loših stvari vezanih uz tu osobu. Cilo vrime se mučim što ću učiniti kad ga sretnem nakon svega, a onda na njegovo srdačno "Dobar dan, Srna!", uz mahanje rukom, ostanem ukopana i izbezumljena i jedva kimnem glavom u mjestu. Budući da je bio udaljen par metara od mene ne znam je li to vidio...a ja sam vjerojatno ionako bila jedina od svih kojoj bi se javio, budući da jedino meni nije nešto trenutno zamjerao... dotad! Boli i boli... Sad znam da to nije moj modus vivendi! Ja sam od onih koji moraju opraštati... ako imalo vole! |
28.09.2006., četvrtak
Još malo citiram... danas Jakova Jukića (alias pok. Željka Mardešića)...
|
Svijet je onakav kakve su nam savjesti, a ne namjere! |
26.09.2006., utorak
Citiram Colemana...
|
Osvrnite se oko sebe pa ćete vidjeti koliko smo demoralizirani. Droga, pornografija, rock and roll ˝glazba˝, seksualna sloboda, obitelj gotovo uništena, lezbijstvo, homoseksualizam, i na kraju, sablasna ubojstva što ih na milijunima nevine djece počinjaju vlastite majke. Je li ikada postojao zločin tako užasan kao masovni pobačaj? |
23.09.2006., subota
Jack i Bobby... real life or imagination?!
|
Nikad me nećeš prerast, jer ćeš uvijek biti moj mlađi brat. Tako nekako je završila današnja epizoda serije Jack i Bobby. To me odmah podsjetilo na moje startne pozicije. I u mom životu postoji netko koga nikad neću prerasti, čak ni visinom. Tu prednost od 4 godine nikada neću moći pretrčati, iako sam bolji i izdržljiviji trkač. Čak i kad bih željela! Postoji razlog zbog kojeg se s vremena na vrijeme navučem na neke televizijske serije. Prepoznam život, real life... i počnem gledati kako bih pronašla odgovore. Odgovore najčešće ne nalazim, bar ne na način kako im se nadam, ali pronađem pokušaje odgovaranja. To mi je dovoljno. Jack i Bobby su na tv-u u vrijeme kad sam gotova s ručkom i suđem, te na miru uživam u kavi, a kava je uvijek bolja u dobrom društvu. Iako inače u taj sat imam živo društvo uz kavu, ipak uspijem bacit oko na tv. Zato sam tek danas uspila shvatit tko je Jack, a tko Bobby... i otkud uopće naziv Jack i Bobby. Prije par dana dojmio me se zaključak kako se ipak čini da dica cili život traže roditelje i u drugim ljudima, u različitim situacijama, traže ono što nemaju u vlastitim roditeljima, a što im treba za big picture (ovdje dobro pristaje izraz). Ja mislim da ne samo da dica traže roditelje, nego i roditelji traže dicu. Svak ima neku idealnu sliku onog drugoga i onda uporno pokušava pronaći odgovarajuće dijelove, ako ne u jednoj osobi, onda bar u više njih. Svak gradi svoj mozaik od ljudi. A ja se prepoznah u nekima. A ti?! |
21.09.2006., četvrtak
Isti... a ni nalik
|
Davno je barba Freud rekao da u drugima volimo sebe. Gledajući u druge što me okružuju doista vidim sebe. Nekad onako kako me oni vide, nekad onako kako se želim vidjeti, a nekad u jednostavnosti onoga kakva zapravo jesam. Ne vjerujem da u njima volim samo taj zrcalni dio sebe. Možda volim što me vole... pa dopuštaju da se uopće zrcalim. Možda... volim..., ali sigurno ne volim samo to u njima. Volim cili paket. Čak i kad mi se ne sviđaju neki bitni ili nebitni detalji. Volim. To je jedino sigurno u ciloj priči, inače se nikad ne bih trudila onoliko koliko se znam truditi. A znam. I više nego što mi je potrebno. I više nego što je dobro za mene. Osjećaj je uzvraćen... jer ni mene nije lako voljeti. Ni oko mene se nije lako truditi. Razmišljam često je li moguće da vrijedi ona: s kim si, takav si. Kad bi me sudili po drugima, štošta bi mi pridodali što mi ne pristaje, i dobroga i lošega. Baš kao što bi i drugima pridodali štošta mojega, i dobroga i lošega. Zato ne vjerujem p o t p u n o ni barba Freudu ni narodu. Nekad voliš. I to je to. Nekad te vole. I to je to. Reka bi moj Mrgud... Ja se i ne trudim tražiti prijatelje slične sebi, zabavnije je kad smo različiti. Isti... a ni nalik. |
20.09.2006., srijeda
...?!...
|
Imam neodoljivu potrebu vratit se na ova polja... al' kao da ne znam kako?! Nekako... predugo šutim i ne znam otkud započeti... od siline misli što mi se vrzmaju po glavi... i bore za prevlast. Fale mi virtualne rečenice virtualnih prijatelja. Fali mi obraćanje dragim ljudima. Fali mi pisanje. Fali mi rast na ovim poljima koja zovem svojima. Iako je u prirodi mog imena biti lovina, više od ičeg volim vraćanje... |
30.06.2006., petak
P o v r a t a k
|
Počinjem iz početka. Ili nastavljam tamo gdje sam stala. Možda još samo ovaj put. A možda do tko zna kad. Jučer sam primila pismo... rukom pisano... od moje Prve najbolje prijateljice, Mrguda mog. A priznajem da se ne sijećam kad sam zadnji put primila rukom pisano pismo, a kamo li tek njeno. Pismo je bilo alarm. Strah me bilo onoga što se unutra nalazi. Otvorila sam ga na brzinu, bacila oko na prvih par redaka i uvjerila se da će reakcija na njega, prema očekivanju, biti kišna. Nisam željela da moja reakcija bude javna. Zapravo, nisam željela da me otac vidi kako plačem, kao što ni sad ne bih voljela da me vidi... Ne zato što me ne bi razumio u mojoj potrebi da plačem (jer zna da sam plačizvizda), nego zato što sam znala da nisam u mogućnosti objasniti razloge i uzroke mojih suza. Ako bih rekla da plačem bezveze, bojao bi se za mene. Ako bih rekla da plačem nad Mrgudovim pismom, bojao bi se za Mrguda. (Nevjerojatno je kako i djeca štite roditelje od uzrujavajućih situacija.) Zato sam i odgodila čitanje za prikladniji trenutak. Prikladniji za suze. U jednom trenu sam razmišljala kako ću se spakirat i odmah sutra otići u Zagreb, a u drugom sam već računala kako mi je to prevelik financijski trošak s obzirom na izdatke koje moram izdvojiti u skoroj budućnosti. Zaustavio me novac il' odvažnost... teško je reć! (Jadan izgovor!) Danas, pišem ove retke prije nego li sam odgovorila na pismo, a kanim na njega odgovoriti ručno da bude utjeha za neke nove situacije (ako ne daj Bože do njih dođe). Upravo to je razlog što se ovdje ponovno vraćam. Onda kad mislim da sam najgori prijatelj, izbjegavajući potrebitoga, dobijem pismeni dokaz da moje piskarije, dragoj mi osobi, s početka studentskih dana u najgorim trenutcima u životu (ili onim najpotresnijima... kad ti se život sruši k'o kula od karata... pa si prisiljen počinjati iz početka... sam) služe kao utjeha. Pisanje ipak ima smisla. I odlučujem se za smisao. Najvažniji razlog mog napuštanja ovih polja nije bio strah, ni odustajanje, ni skrivanje... nego nedostatak povratne reakcije. Ja sam, bar u nekim situacijama, željela biti iskrena. Mogli ste me, vi poznati i nepoznati, čitati kao knjigu. Meni to nije bilo dovoljno. Tišina je naprosto bila pretiha. Ipak...kao što već rekoh... izabirem smisao! |
09.05.2006., utorak
A sad adiooooooooo...
|
A sad adiooooooooooooooooo... Danas, 09.05.2006., je moj prvi virtualni rođendan. Kiši. I to je najbolja zvučna kulisa onome što sad slijedi... pozdrav i rastanak. Netko plače kao što to i dolikuje rastancima, al' to nisam ja. Nadam se da niste ni vi. Nema potrebe. Ovo je bila moja bitka, moje vježbanje u ustrajnosti. Najprije sam željela izdržati tjedan, potom mjesec i na kraju godinu... koju nestrpljivo šutnjom dočekah. Kao što je i datum koji (ne)izabrah znakovit zrcalnošću mom stvarnome, tako je i virtualna Srna zrcalna ovoj stvarnoj. Jednoj je u prirodi biti lovina drugoj ulovljena. Nisu to dva različita svijeta, ali ipak postoji vidljiva i opipljiva granica među njima. Oni koji su htjeli/mogli čitati između redova nešto su i pročitali. Vama... mojim dragim virtualnim prijateljima želim sve najbolje! Bilo je lijepo i bilo je toga dosta. Čitat ću vas dok me to bude veselilo, kao što me je veselilo i prije nego se sama okušah na ovim poljima. Vama... mojim stvarnim prijateljima (i više od toga) želim poimence čestitati: M r g u d e... najprije sretan ti rođendan sutrašnji! I dobro došla među tinejđerice! Zbog jednog Z. vrijedno je, bar na neko vrijeme, izgubiti glavu! (Znaš da ja to najbolje znam! :-)) M a r i s o l... čestitam ti na blaženom stanju i želim svu sriću i zdravlje ovoga svita. Znam da znaš... al' sad i pročitaj da se i ja neizmjerno radujem životu koji nosiš kao blagoslovljena! S e k o Marisolina... tebi čestitam na onom sudbonosnom ˝da˝ što te čeka i obećanju koje si već dala! D j e v o j k o od 14 palmi... tebi čestitam na pola godine ljubavi! P r i j a t e l j u... tebi česttitam ako si uopće znao doć do ovih stranica! Z n a š m e - z n a m t e... tebi čestitam na tome što si bolji vozač od mene! (I što ćeš valjda tu školu sretno (zasad) privest kraju na radost ti materinu!) R o đ e n a... tebi čestitam što si odrasla u 30 sekundi, jer i to triba znat! Čestitam ti na postignutom cilju i valjda najboljoj godini! A sad adioooooooooooooooooo... |
02.05.2006., utorak
Veni vidi vici...
|
Još sam uvijek pod dojmom vikenda koji je za mnom. Znam da u meni bujaju rijeke iz kojih iskaču riječi kao ribe što se šepure pred ribolovcima, ali nemam potrebu pričati o tome. Bilo je lijepo. Za svaku od 15-ak tisuća duša, koliko ih se napajalo na pulskom suncu, dok je cijelu nam lijepu domovinu zalijevala kiša, mogla bih napisati najmanje jednu rečenicu. Mogla bih... Ovako ću samo reći da je osjećaj bio neponovljiv. Njemu je sasvim sigurno pridonio i neočekivani sudbonosni susret s izgubljenim prijateljem kojem se nisam najavila, a koji u taj dan nije ni trebao biti u rodnoj Puli, ali se u nju dovezao nakon poziva ˝druge˝ koja je učinila sudbu mogućom. Pulska arena je za mene poprimila novo značenje. Krug kojim su stare zidine obavile mlade duše na pragu života na ˝trenutak˝ nas je izdvojio od svijeta da bi nas podsjetio na ono što jesmo! Nekad trebamo dokaze da bismo vjerovali! Nekad ih i dobijemo! |
27.04.2006., četvrtak
Snašlo me ono čega sam se bojao ili u strahu su velike oči?!
|
Nakon prospavanih nekoliko prvih predavanja (s guštom uz ritam kiše u podlozi sna), uputih se na faks. Bijah poprilično smirena zbog veće količine sna od očekivanog i veće količine kofeina od opet očekivanog. Kišu već najavih. I dalje je padala. Uglavnom je volim. Recimo da je to i danas bio slučaj. (Ovo, doduše, nije bitno za priču... osim što htjedoh reći da je ovo moje jutro bilo ugodno.) Nastavila sam svoj put do faksa busom, kao što to svaki dan činim. Nepredviđenim brojem. Vidjeh da ima slobodno sjedalo s dva mjesta i smjestim se do prozora. Pomislila sam odmah kako je to jedino takvo slobodno sjedalo i uz nevjericu samoj sebi rekla kako ću vjerojatno i otkrit zašto. Par stanica dalje, kroz prozor istočkan kapljama kiše, na stanici prepunoj ljudi, ugledam nekog tipa što nervozno isisava dušu cigareti prije nego uđe u bus. Izgleda tako prokleto (loše), savijen pod nekim slijepcu ili ignorantu nevidljivim križem, izgrebanog lica, izgubljenog pogleda, premasne kose, prešporkih ruku... pre... Već na prvi pogled presjeklo me je u stomaku. Znala sam da će sjest kraj mene. To je onaj odgovor na ono zašto prije par redaka ?! Ipak, praznovjerno računam bi li ovi starci što se guraju prije njega mogli sjest do mene i lišit me nervoznog paranormalnog straha. Nepotreban račun, onaj kad ti se ne sviđa rezultat pa uporno provjeravaš je li moguć drukčiji. Uglavnom nije. Sjeo je kraj me. Ja sam si ponavljala neku tantru u stilu one jaka si ti, ne izbezumljuj se. I inače na licu često nosim izgled ledene kraljice koji ovaj put nisam morala namještat. Vidim svoj odraz u staklu nasuprot, nije mi drag iako se doima sigurnim. I da... prestatična sam. A glumim da gledam u kišu. On me je vrlo brzo uporno počeo promatrati direktinim okretom glave prema meni. Podnijela sam taj pogled uz povremeno treptanje bez uzvraćanja pogleda. Izgubio je interes, al' vjerujem da je ipak iza mog štita prepoznao strah. Moja bi draga prijateljica rekla da umišljam kako mi jedan sprženi narkoman na dnu dna posvećuje toliko pozornosti i kako jamačno paranoično umišljam i insinuiram. Ja bih rekla da je MOŽDA u pravu, jer je moja kriza halucinogena gotovo kao i njegova, ali ipak uz jedno veliko MOŽDA... Brzina misli bila je nevjerojatna. U isto vrijeme sam razmišljala i o mogućnosti bijega iz zamke i o mogućem razgovoru s Njim ukoliko mi se obrati, uz uključivanje onog zašto baš meni. Ta ludavica u mojoj glavi trajala je dvije stanice. Netko me je doista malo držao na kušnji (a mrzim kušnje ove vrste u kojima se provjerava jakost u slabosti), jer je na toj drugoj stanici u bus ušla jedna stara žena. Prije toga On je komentirao jednog putnika što vozeći se prodaje lavandino ulje i drugog koji odupirući se kupovini izjavljuje da i zube pere sapunom. Iako vidno zapušten i šporak, On komentira kako je sramotno priznat ispred cilog busa da zube pereš sapunom i uz nevjericu to sebi nastavi ponavljati u bradu. Kooonačno je u bus ušla ta stara žena. Videći je počeo je komentirati nešto u stilu ˝vidi moje bivše suside˝. Za ne falit, sidne ona isprid njega, a on je potapše po ramenu i počne s njom pričat. Razvezao se o svojoj bolesnoj teti koja je davno radila s ovom u Marjana, koja je sad na dijalizi i koju njeguje jedna unuka. (Spomenija je da i on ide do doktorice.) Druga unuka joj je u Zagrebu otvorila firmu nakon što je od oca nasljedila neke novce. A otac je napustija nju i mater i otiša u Ameriku, tamo oženija neku crnkinju i s njom je ima troje dice. Najprije je radija ka konobar u nekom kafiću blizu Bijele kuće, a kasnije je otvorija dva hotela. Ćerka je otišla kod njega u posjet 30-ak godina nakon što ih je napustija tako kad mu je došla tamo u hotel nije je ni pripozna. I ova žena se prisjeća kako je plakala kad joj je to ova prvi put pričala. On joj je priča još o teti kako je bolesna, kako je on odlazi gledat dvaput tjedno, kako je spomenija teti kad je vidija ovu zadnji put i kako se teta rasplakala. Kod ove je probudija osjećaje pa je počela obećavat kako će je ić posjetit, pa su utvrđivali adresu i tako to... Cilo to vrime ja sam sidila i slušala. Samoj sebi sam se histerično smijala u sebi i objašnjavala ZNAKOVE. On se činio ljudski blizak. I željan drugoga i razgovora i ljudskosti... Imala sam osjećaj da mi Netko namiguje odgore! Svejedo sam se pitala zna li ova žena da je On narkoman?! Ona je izišla na drugoj stanici od ukrcavanja, a on mi se pristojno obratio s pitanjem jel' bus vozi do Prime. Odgovorih mu. Nastavili smo zabavljeni svak sa svojim mislima, ja držeći se čvrsto za kišobran s rukama u križ, a on držeći se najčvršće što je mogao (a to nije previše) za rukohvat. Kad smo konačno izišli iz autobusa zaustavila sam se još na tren da ga promotrim. Ne znam je li to bilo da se uvjerim da nam put nije isti il' da provjerim je li toliko očito ono što ja tako napadno vidim?! U isto vrijeme bilo mi ga je žao i bilo me (ga) je strah... a u strahu su veeeliiikeee oči?! |
25.04.2006., utorak
... bez naslova...
|
Svidila mi se ova rečenica... Što su mnogi od nas radili osim što su zaspali poput ludih djevica dok nam raznose povijest i budućnost. Đurđica Ivanišević Lieb |
06.04.2006., četvrtak
...?!...
|
Koga voliš ako voliš samo one koji tebe v o l e?! |
03.04.2006., ponedjeljak
...svuda poć al' tebi doć...
|
Srce mi je luđački počelo udarat... vid mi se zamutio... u stomaku su leptirići sve brže klepetali krilima... mučnina me je spopala, ona nervozna... noge su zaklecale... kad sam Te ugledala... Splite moj.. |
26.03.2006., nedjelja
2u1
|
Čini mi se da se problemi oko kojih se brineš nikada ne pojave. Već te oni koji se nenadano pojave, u srijedu popodne, opale posred face. Alfie Jedan poziv u Metropolu... Jednome... Proslijeđena slušalica... U svrhu uvjeravanja ovog nevjernog Tome... O prisutnosti neočekivanog gosta... Koji stanuje na morskoj adresi... Ali se evo našao tamo gdje su vjerojatno krenule priče... O prošlosti i budućnosti... O sjećanju obojenom junaštvom i lovačkim pričama... Ali i o planiranju još nestašnije budućnosti... Nekoliko riječi prozborenih s Drugim... I njegovo vjerno prenošenje detalja koje nikada nisam željela znati... Uz namigivanje koje osjećam bez da ga vidim... I obećanje da će se javiti za dan-dva... Koje je zapravo poziv da mu se javim za dan-dva... Kao što je uvijek bilo... Vraćanje Jednome... A njih dva... K'o dva madelainea! I ovaj žamor što su mi ostavili u glavi... I ovo vraćanje u prošlost... U početke ˝nas˝... Naše početke... Tako male... A tako velike... Ne vjeruješ da je moguće trajanje... ?!... |
24.03.2006., petak
Proljeće je... a u meni nemir...
|
Najprije je stiglo proljeće... U ponedjeljak, nešto prije Dnevnika... A danas je konačno i Sunce suvereno zavladalo nebom... S njim je započelo buđenje... Iz zimskog sna... Pa su mnogi izišli uvjerit se je li moguće... Da je vrijeme za buđenje prirode... Za koji dan... Za koji čas... Probudit će se i netko od nas...  Iako kažu... Koga nema, bez njega se može... Čega nema bez toga se može... Kažu... Na sreću... Il'... Na žalost... |
20.03.2006., ponedjeljak
Sada i nekada...
|
Ne znaš je li put kojim hodiš pravi, ali moliš Boga da jest, ako ti njime hodiš! Ja još uvijek ne znam je li put kojim hodim pravi, al' molim Boga da jest! Čini mi se monotonim. Četiri godine istim sam putom išla u školu. Išla je i Ona samnom. Nismo bile najbolje prijateljice, ali smo bile prijateljice. I četiri sljedeće godine išle smo istim putom. Al' su nam se pridružili i neki novi prijatelji. Nismo više bile prijateljice, nego suputnice i dobre poznanice. Četiri godine gimnazije nismo dijelile ni gimnaziju ni razred ni put. Tek smo se povremeno susretale. Nismo više bile dobre poznanice, nego samo poznanice. Već više od četiri godine ja idem svojim putem na kojem ponekad slučajno susretnem i Nju. Ona tim putem ne ide. Davno je odustala. Život ju je pritisnuo. I neki njen gotovo nepotrebni bunt. I bolest drage joj osobe. I loše navike i još lošije društvo. I smrt drage joj osobe. I gubljenje na tom putu. I odustajanje... odustajanje Nje koja je imala sve predispozicije za uspjeh. Pamet, odlučnost i želju! Nismo više prijateljice, al' da bar ostanemo poznanice. Odavno mi se nitko nije na taj način obradovao kao Ona danas. A i mene nitko nije odavno potaknuo na ovoliku bujicu riječi i osjećaja. Tek sad shvaćam kako i koliko je iskreno djetinje srce sposobno graditi i pamtiti. (A srce ne laže!) I moje i Njeno. Ne mislim ni da sam bolja ni pametnija ni sretnija ni uspješnija od nje... samo sam ostala na putu kojim smo zajedno kročile još kao dvije djevojčice, pepeljastih kosa, svezanih u rep, pune velikih želja i još većih očekivanja! O Bože... kao da nas i sad vidim! Ne znam koji je put pravi, ali molim Boga da ostanemo na putu na kojem smo se srele! Rekla je da sam se promjenila, a ja sam odlučno odmahnula glavom negirajući isto, ne znajući što bih rekla u tom trenutku. A čim smo se rastale promrmljala sam sebi u bradu: Obje smo! Ta... zar je moguće drukčije?! |
18.03.2006., subota
Srna... ovisi s koje strane gledaš... anrS
|
Već danima razmišljam o riječima i onom što govore. Lice Srne na koju vi mislite dok čitate je vjerojatno potpuno različito od onog lica koje ja vidim dok je gledam zrcaleći se ovdje. Zrcalna slika je u pravilu naopaka. A ja se i onako prokleto trudim (prokleto potrebom da me ne razumijete) sve izokrenuti da više ne znam ni gdje počinje ni gdje završava (Srna)... ni gdje počinjem ni gdje završavam. Ova moja virtualna stvarnost je javna, a ja nisam sklona javnosti. Javna je već 10 mjeseci. Javna je meni poznatima, a i nepoznatima. S dopuštenjem ili bez njega. Javna je i mojim virtualnim prijateljima koji su se uglavnom izgubili s ovih polja i iza kojih je ostao muk... muk strašan kao pogrebna tišina. Zapravo... kao odlazak bez pozdrava, kao pogreb bez ispraćaja. Nemaš osjećaj da gubiš... a osjećaš prazninu koju nitko ne može ispuniti. I u virtualnom blogovskom životu postaješ emocionalni ovisnik o ljudima u čije blogovske živote navraćaš svaki dan. Rekoh već... da danima razmišljam o riječima i onom što govore, a potaknuta nekim neobičnim događajima razmišljam i o gestama i onom što one govore. Pogled... Šutnja... Osmjeh... Suze... Grimasa... Dodir... Izbjegavanje pogleda... Ples... Rukovanje... Stav tijela... O samo jednom pogledu mogla bih napisati knjigu... a da ne odgonetnem što se iza njega krilo, čak i ako se radi o mom pogledu. (Svoj pogled uglavnom ne uspjevam registrirati jer je upren prema svijetu... čak i kad se uporno trudim skriti ga iza ovih zastora od kapaka.) O samo jednom pogledu mogla bih napisati knjigu, baš kao i o šutnji što se spustila ko magla nad grad, o jednom il' više zagonetnih il' naslađujućih osmjeha, o suzi u nečijem oku, o grimasi na licu užasnutog, o slučajnom il' namjernom dodiru, o izbjegavanju nečijeg il' nečijih pogleda, o vatrenom il' neprikladnom plesu, o rukovanju ili želji za istim, o tijelu sa stavom... namjernim il' slučajnim... Rekoh... mogla bih... |
16.03.2006., četvrtak
... capuccino...
|
Topla tekućina što teče iz pametnog aparata koji se hrani kovanicama koje ja ne zaradih ima prevelik učinak na moj mali život... koji također ne zaradih. Čini me ovisnikom. Čini me radosnim ovisnikom... uživanjem. Moje jutro ima dva buđenja... buđenje iz sna i buđenje iz (ne)namjerne neprobuđenosti! |
14.03.2006., utorak
Priča se...
|
Priča se... da je blog za ljude koji nemaju privatnog života...?! |
07.03.2006., utorak
... bez naslova...
|
Danas je jedan pametan čovik reka svojim studentima: Život je težak. Svaki dan morate birat između najmanje dva zla. Na vama je da izaberete manje i već ćete puno učinit. I s tim izborom ćemo ostvariti napredak. Naučite bit ustrajni u odabiranju manjeg zla! Je li nam dovoljno ovakvo ohrabrenje?! |
17.02.2006., petak
Jednom u životu... plešeš svoj prvi maturantski ples... Pleši kako najbolje znaš!
|
Djevojčice, vi koje ste večeras po posljednji put stavile svoje lutke na spavanje, I svi dječaci, vi koji ste večeras po prvi put uljem zalizali svoju kosu, Hajde, Započnite svoj prvi valcer u životu! Pišem Ti pismo draga moja, Sad kad smo svaka na svojoj strani... (Tako stoji u pjesmi, a meni dobro služi kao uvod!) Večeras tvoj najmlađi unuk pleše svoj prvi maturantski ples. Posljednji je u ovakvoj prigodi od nas šesnaestero. Doista... volila bih da si ga mogla vidjeti. Zapravo... ja sam od onih što vjeruju... Pa se nekako nadam da i vidjela si... Ne samo njega... nego i sve nas radosne... Tvoj je mali unuk danas pravi veliki momak. Odijelo mu sliči... I Ti bi pustila suzu... I ja bih pustila suzu... Jer ne sliči mu samo odijelo... On sliči... Na dite Tvoje... Imenjak Tvoj... Kažu da vjera se daje s majčinim mlikom... A s ovim mlikom s kojim si nas Ti podojila... Ne bismo smili bit nevjerni... Ni Bogu... Ni čoviku... Ni Tebi... Dica Tvoja... Mi smo... Sličimo Ti... |
15.02.2006., srijeda
Zahvalan budi...
|
Na pješačkom prijelazu jučer sam susrela jednu gospođu. Ničim nije odavala da je slijepa. Osim po štapu, koji ja nisam odmah uočila. Nakon susreta sa štapom... pomislih kako je lijep dan i kako je dobro što je gospođa izišla napravit đir po suncu. Al'... onda mi je na pamet palo kako je onome koji ne vidi mrak mrak i kako tamo ni sunce ne dopire... ili... nisam u pravu?! Zahvalan postaješ tek u trenutku kad se suočiš s onim što bi mogao izgubiti! Ja se jučer zahvalih Gospodinu na mladosti (prethodni post) i očima koje gledaju, čak i onda kad ja ne želim vidjeti! |
14.02.2006., utorak
S r e t n o V a l e n t i n o v o
|
Ove riječi bude u meni najljepša sjećanja, a danas su me na jednoj proslavi Valentinova podsjetili na ono čega više nema, osim u sjećanju... Povratak Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje.) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim. Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječno kipi, Što vječno hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uvečer pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušit razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svjesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srce se dići - I siljepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje.) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim. Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. Dobriša Cesarić Po tko zna koliko puta sam izgovarala ove riječi u kojekakvim recitatorskim natjecanjima. Danas mi je u sjećanje dozvano ono razredno recitiranje gdje sam, pred dobro poznatom mi publikom, prilično emocionalno izgovarala stihove Cesarićevog Povratka kao da je moj. Usred mog vrlo uvjerljivog recitiranja, već kod stiha: Još bi nam mogla desiti se ljubav… jedan novopečeni razredni kolega, koji danas vjerojatno ima i dosje u policiji, simpatično mi je iz prve klupe dobacio dovoljno glasno da svi čuju: Eno ga… čeka te u wc-u! (I čekao me, ali me nije dočekao!)To je situacija teenovskog Zašto baš meni? Danas je se sjećam s neprikrivenom radošću, iako su mi se njegovi tadašnji pokušaji uvaljivanja prijatelja nezavidnih i u najmanju ruku diskutabilnih sklonosti i navika činili ozbiljnom neugodom, a da ne kažem kaznom… Što me to povratilo k Povratku?! Pjesma puštena na cd-u kao početak programa na mjestu gdje je ljubav ove vrste proslavljena kroz recitacije, ples i pjesmu onih koji su svoje uglavnom odvolili. Glavni pokretni zavodnik je otplesao svoje sa svim bakicama koje su željele ili mogle plesati. To je mjesto gdje žive oni koji su mnogo bliži smrti i koji te promatraju s neprikrivenom zavidnošću zbog mladosti tvoje, nudeći ti savjete da ž i v i š što radosnije i ispunjenije, jer povratka, kakvom se raduješ, uglavnom nema… a vrijeme sve brže prolazi!!! |
13.02.2006., ponedjeljak
Male tajne prisluškivanja...
|
Ako niste znali... vozeći se autobusom u Splitu imate dvije opcije: pričati ili slušati. Ako pričate, objekt se prisluškivanja, a ako slušate, subjekt se prisluškivanja. Nema velikih tajni... to su sva pravila.... još samo (jednostavno) pristanite na bučnu igru vožnje gradskim autobusom. Razgovaraju dva tipa u busu. U pravilu me ne zanima razgovor, ali... sjedim sama i dosadno mi je. A... i ne mogu ih ne čut jer mi sjede iza leđa. Dakle... Idu s faksa... I pričaju o zajedničkom prijatelju. Kaže jedan da se ovaj totalno izgubio otkad se zaljubio. Da je lud za njom. Al' ono stvarno... Sad ovaj drugi traži razloge takve sriće i pita kakva je ženska, jel' vridi?! A ovaj odgovara da je ženska prva liga... al' ono baš... Pita ovaj opet ka jel' samo u glavu il' sve?! A prika dodaje da je cila ajme majko... da je dobra strava... I uvjerljivo izjavljuje: Jeba me pas ako ja ne bi da livu nogu za nju! A ja se smješkam i mislim... dobro što je prijateljeva, jer bi si čovik drukčije nogu otpila!!! Ne mora priča uvik imat poantu! ili ima: i ja prisluškujem... (a nemam veze s tajnim obavještajnim službama!) |
11.02.2006., subota
Pogled unatrag...
|
Možda je nostalgija u pitanju... Možda samo hladnoća koja mi se uvukla ispod kože u ovo hladno splitsko veče... Možda zabušavanje u onom čime bi se trenutno trebala bavit... Možda sanjarija (il' fantazija) kao besciljno lutanje prostranstvima koja ti dozvoljavaju svaki mogući scenarij... Možda pisma koja svira na radiju u podlozi moga mišljenja... Možda želja da vam se javim... Možda... U svakom slučaju misli su me odvele tamo gdje odavno nisu bile... i sjetile me na jedan gotovo proročanski zapis iz moje virtualne bilježnice: Obećavam da se neću vratiti, a ti znaš da vratit ću se... jer ja ne znam što bih trebala i što bi trebalo znati i što je potrebno i što mi je potrebno i jesi li mi potreban kad te ne znam... al’ ti znaš... da vratit ću se. I osvetit ćeš mi se neznanjem kad ja možda naučim iz knjiga ono što je trebalo znati instinktivno, po prirodi mi senzitivnoj. Imat ćeš priliku viteže biti vjetrenjača... možda tad izgubiš potrebu osvećivanja, osjećajući se redovitim mojim osjećanjem, u zamjenjivanju uloga. Možda se i ja osjetim tvojim osjećanjem me i možda poželim da mi se osvetiš, ne mazohistički poželim, nego možda poželim, zbog tolike uzalud potrošene osjećajnosti tvoje, iskupiteljsko iskupljenje... za tvoje oproštenje, za oproštenje od tebe, za nas... Iako nisu namjenjene nikome... ipak... svaki pjesnik treba svoju muzu. Nisam znala da želim biti pjesnik. Nisam željela ni muzu ove vrste. A ipak ispisah ove redove što su se nametali mojoj misli, pripisujući ih točno određenom licu, opet nenamjerno. Podsvjest je jača od mojih namjera... čak i sad dok ispisujem ove retke... u kojima samo želim reći da je sve što činimo, mislimo i zapisujemo proročansko, jer nepovratno određuje našu budućnost... Posebno me plaši uplitanje podsvjesnog u svjesno i pripisivanje pravih riječi pravim licima. A ovaj scenarij iz moje virtualne bilježnice, zabilježen u ljeto 2002., postao je realan prije nego li sam ja postala svjesna napisanog. |
08.02.2006., srijeda
Nema me... a nije me odnio san... još...
|
Bilo je lijepih i nešto manje lijepih trenutaka otkad me ovdje nema. Mogu reći da su lijepi ipak prevladavali! Kao što sam i najavljivala, kucajući o drvo (:-)), moja je Rođena konačno diplomirala! Sad ja in slow motion trčim prema vlastitom cilju! Između ostalog... i zato me nema! Ne brinite... Za mene... Ne brinite i inače... Više nego što je potrebno... A što se nevjernih Toma iz prethodnog posta tiče... Dragi moji, ako mi ne vjerujte, konzultirajte izvorni tekst, ima nade u njemu, vjerujte bar to. Nije lako doći do njega, ali ipak postoji. BOROŠ, Ladislav, Živjeti iz nade. Iščekivanje budućnosti u kršćanskoj misli BOROS, Ladislaus, Living in hope: future perspectives in Christian thought |
20.01.2006., petak
Razmišljam...
|
... o Boroševoj "teoriji nade" koja dopušta mogućnost da će svaki čovjek... u posljednjem trenutku... po posljednji put... biti upitan je li ZA ili PROTIV... |
Objašnjenje...
|
Vidim da sam vam svojim sretnim tokom misli ostavila zagonetku. Možda je to bilo i namjerno. Za slučaj... Kao da kucaš o drvo... Dakle, moja Rođena diplomira za koji dan. To je uistinu mal dan za čovječanstvo, al' velik dan za jednog čovika. I za više njih. Radujem se! I više od toga! Htjedoh vam samo reći... koliko se radujem! |